Ako ste preživjeli obiteljsko nasilje, možda će vam pomoći da podijelite svoje iskustvo s drugima koji su prošli slične situacije.
Na ovoj stranici možemo podijeliti vašu priču – kako biste olakšali sebi, ali i ohrabrili druge koji se možda još boje potražiti pomoć.
Vaša priča može nekome biti poticaj i znak da nije sam/a. Zahvaljujući vama, zajedno širimo podršku i gradimo razumijevanje prema osobama koje traže izlaz iz kruga nasilja.
ISPOVIJEST 1
Zabrinula sam se za svog supruga kada se počeo zatvarati u sebe. Stalno je bio mrzovoljan i nezadovoljan svime što bih ja ili djeca učinili. Nisam mogla doprijeti do njega, a pokušavala sam. Bio je pun gorčine. Nikako mu nisam mogla objasniti da nema stvarnih razloga za toliki jal i neprijateljsko raspoloženje. On je odbijao svaki moj pokušaj komunikacije i omalovažavao me u svemu što sam činila. Postajalo je sve teže, zabrinula sam se za svoj brak. Počeo je vrijeđati, svakodnevno upućivati pogrdne riječi, kritike, zabrane meni i djeci. Kao da urlanje i prijetnje nisu bile dovoljne, svoje odbacivanje izražavao je odguravanjem, a katkada šamarima. Počeo je prekomjerno piti.
Negirao je da ima problem, da ne može izdržati dan bez litre žestokog pića, da nam je kućni budžet sve tanji, da osnovne potrebe djece nisu zadovoljene. Moja ljubav prema suprugu i volja da spasim brak pretvorila se u strah, osjećaj izgubljenosti i beznađa. Nisam imala kome, nisam imala kud. Bila sam očajna. Nevjerojatna snaga bila mi je potrebna da otiđem. Nisam se mogla zamisliti u Domu. No, ovdje mislim na budućnost. Imam planove koji su dobri za mene i djecu. Koje mogu ostvariti.
ISPOVIJEST 2
Dani kada smo partner i ja bili sretni i zaljubljeni čine se tako dalekima i nestvarnima. Moja je stvarnost bila noćna mora koju sam živjela svaki dan. Željela sam biti savršena za njega, udovoljiti mu u svim njegovim željama. Sve samo da nam bude lijepo. Mislila sam ako ga poslušam, zadržati ću taj mali svijet koji smo stvorili. Međutim, ja nisam imala pravo glasa. On je odlučivao o svemu. A ja sam samo slijepo i pokorno slijedila njegove upute. On je radio i skrbio za nas. Nije volio da me nema kod kuće kada dođe s posla. Nazivao bi me najružnijim imenima kada bih se vratila. Kada bi pokušala objasniti nasrnuo bi na mene i ja bi završila u modricama. Ubrzo je počeo vikati i galamiti svakodnevno. Nisam više mogla ni telefonirati bez svađe. Ukoliko dijete nije bilo tiho i mirno, razbjesnio bi se u sekundi i govorio mi da sam loša majka i kako sam to dijete odgojila.
Ukoliko njegove naredbe nisu bile ispunjene kažnjavao bi me udaranjem. Novac mi više odavno nije davao, u kupovinu smo uvijek išli zajedno. Osjećala sam se kao da moram čitati njegove misli jer, znala sam, dobit ću batina ako nije sve po njegovom. Šutjela sam. Bojala sam se izaći na ulicu, nisam razgovarala sa susjedima, prijateljicama se nisam javljala. Plašila sam se i bilo me je sram. Mogla sam pretrpjeti sve, ali kada je moje dijete plačući molilo da tata prestane tući mamu shvatila sam da je dosta. Mnogo hrabrosti trebalo mi je da pobjegnem. To jutro, kada sam odlučila otići, tresla sam se od straha. Čini mi se da sam se tada bojala više nego kada bi me tukao. Sumnjam da bih uspjela bez podrške ljudi koji su bili voljni pomoći.
